-Piše: Ratimir Vujačić

„... Niko normalan tako nešto ne može pomisliti, a kamoli izgovoriti. Očekujem da to patrijarh demantuje“ (M.Đukanović).
Izjave Predsjednika države povodom stavova izrečenih od strane patrijarha Irineja, još jednom pokazuju snagu države. Zaista, kad imaš državu može ti se mnogo toga: da si pametniji od pametnijeg, da ga izvrgavaš ruglu, bagatelišeš, proglasiš ludim i neuračunljivim... da mu radiš što hoćeš. Ovo nema veze sa opaskom još uvijek prisutnog Vladike Rada da „ ne trebuje carstvo neljudima...“ – kako je Rade Tomov mogao ovako nešto i pomisliti. Sreća pa imamo Milove akademike raspoređene u četiri etno akademije, pa će objasniti: Car i carevići ne mogu biti ništa osim premudri i vječni, te da je Vladiku (i ovom prilikom) ponio poetski žar. Biti nečovječan i moralna mizerija, činiti zlo, a Car, pa to je, dokazaće akademici, prevaziđena kategorija i contradictio in adjecto – drveno željezo. Niko normalan tako nešto ne može ni pomisliti: Car je mjera svih stvari, njegova je najpotonja i kad je poštenje u pitanju. On određuje đe što pripada i čije je. Ko je mlad, pošten i lijep. Što se može pomisliti, a već izgovoriti... Mudri akademici to dobro znaju pa ne začikavaju Cara. Ni kad je go ni kad je „Armani‘‘.
Patrijarh Irinej

Taj je sebi previše dozvolio! Kao gost, i inače. Što bi se reklo s neba pa u rebra. Ono, ne prima dnevnicu od naših kredita pa nije obavezan plašiti se ručku, ali ipak... umjesto da se počasti njeguškim pršutom i crmničkim vinom, pohvali integracije i lidere u regionu, taj se upuštio u istorijske paralele. Pa dobro, kad već ne može da se uzdrži, ali kako nije shvatio osnovnu stvar: sva istorija, težnje i stremljenja ovog naroda slivaju se u DPS integracije. U međuvremenu, naš vođa, suvereni politički filozof i vizionar, proširio je svoja znanja na oblast psihe i duševnoga zdravlja. Taj zna šta i ko misli. I, ako već ne može bez toga đavola, pa neko i dalje misli, šta treba da zaključi. I, ne manje važno, to što smisli kako treba da izgovori. Pa, kad se ti uslovi steknu, da se lati pršute, sira, crmničkog vina i uživa u gostoprimstvu lidera regiona. Tako se `ođe radi, i takav je običaj koji valja štovati.
Ipak, gostu kojeg domaćin nije ni dočekao, uprkos svemu, neće biti zabranjeno i ograničeno kretanje. Mada bi u tom smislu bilo najbolje da sam sebe demantuje i podvrgne samokritici: što mi šćaše sve ovo – da rekne. I ja sam velika budala koja radi protiv sebe i države, koja je moderna i savremena, kako ju nazva Duško Marković.

Duško Marković
„Još jednom je zloupotrijebljeno gostoprimstvo Crne Gore. To nije pitanje položaja Srba u Crnoj Gori. Ta poruka se tiče evropskog i evroatlantskog puta Crne Gore. To je otpor modernoj i savremenoj Crnoj Gori“ (premijer Marković).
Premijer je pokazao manju dozu bahatosti, ali besprekornu političku korektnost, mada su njemu ekonomija i krediti u fokusu. Manirom iskusnog činovnika, osvrnuo se u prvoj rečenici u Titinom stilu: knjigu osuđujem kao antinarodnu i kontrarevolucionarnu, a kad je pročitam reći ću više. I onda je, U drugom dijelu izjave, saglasan sa Patrijarhom.
Ovo je već drugi put, jednom u režiji Tite, drugi put Titinih đaka, da postajemo moderni: prvi put smo otimali od privatnih lica i pojedinaca, drugi put od države. U oba slučaja od onog koji ima. To zaista nema veze sa Srbima. Ili možda ima.